Sve je to nepotreban teret, čovječe, nepotreban teret. Baci ga preko ruba čamca u vodu! Od njega čamac postaje tako težak da ga jedva vučeš, padaš u nesvijest veslajući. Postaje nezgrapan, opasan i težak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi slobodan od strijepnje i brige, nikad se ne možeš opustiti i ljenčareći sanjariti...
Nikad nemaš vremena da promatraš kako lešršave sjenke lako prelijeću preko plićina, kako se svjetlucave sunčane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika stabla kraj obale zure u svoju sliju...
Ne vidiš zlatnozelene šume, bijele i vodene žute ljiljane, trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke.
Baci taj teret u vodu, čovječe! Neka tvoj čamac života bude lagan, ukrcaj samo ono što ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog kog voliš i ko voli tebe, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeće, i malo više nego dovoljno pića, jer žeđ je opasna stvar.
Vidjet ćeš tada, da je takvim čamcem lakše upravljati i da se neće tako lako prevrnuti, a kao se i prevrne šteta neće biti tako velika; jednostavna, solidna roba dobro podnosi vodu. Imat ćeš vremena i za razmišljanje i za rad. Imat ćeš vremena da upiješ sunčevu svjetlost života, da slušaš eolsku glazbu koju božji vjetar izvlači iz struna ljudskih srca oko nas, vremena da...
Oprostite mi, molim vas. Potpuno sam se zaboravio.". (....)
(...) "Te čudne zvijezde, tako blistave i tako hladne, ispunjavaju nas dubokim strahopoštovanjem. Mi smo kao djeca čije su nožice zalutale u polumračni hram nekog boga koga ne poznaju, ali u koga su ih naučili da vjeruju i koja, stojeći pod prostranim svodom koji odzvanja, pod kupolom koja se negdje u daljini oslanja na mračni horizont, zure u visine ispunjene istovremeno i strahom i nadom da će iznad sebe ugledati neko čudesno priviđenje. A noć je, ipak, puna neke neobične snage i sigurnosti. Kada je ona sa nama, naše sitne brige i tuge povlače se, posramljene. Dan je bio ispunjen jurnjavom i strahovanjem, srca su nam bila puna zla i gorčine, i činilo nam se da se svijet prema nama odnosi grubo i nepravedno. A onda Noć, kao neka divna, nježna majka, blago polaže ruku na naše grozničavo čelo i podiže sitno, od suza mokro lice prema sebi, osmjehujući se, i iako ništa ne govori, znamo šta nam želi reći. Naslanjamo vreli, rumeni obraz na njene grudi i bol nestaje.
Ponekad, naš je bol vrlo dubok i stvaran i stojimo pred njom posve tihi, jer nema riječi kojima bismo se mogli izraziti, postoji samo jecaj. Srce Noći puno je sažaljenja - ne može ublažiti naš jad. Zato nas uzima za ruku, i mali svijet, duboko ispod nas, postaje sasvim sitan dok, nošeni njenim tamnim krilima, na trenutak stižemo u blizinu Nekoga moćnijeg od nje. Pri čudesnoj svjetlosti tog velikog Nekog pred nama, kao knjiga, leži čitav ljudski rod, pa shvaćamo da su Bol i Tuga samo anđeli moćnog Boga.
Samo oni koji su na glavi nosili vijenac patnje mogu gledati tu čudnu svjetlost, ali oni, kad se vrate, ne smiju pričati o njoj niti odati tajnu koju znaju.". (...)
Džerom K. Džerom
